Stimming, odnosno stereotipne radnje, stereotipno ponašanje ili stereotipije predstavljaju ponavljajuće pokrete ili zvukove koji služe kao način samoregulacije kod osoba s autizmom, ADHD-om i drugih razvojnih ili neuroloških teškoća. Ove radnje mogu djelovati kao adaptivni mehanizam kojim pojedinci pokušavaju regulirati svoje emocije i osjetilne nadražaje. U ovom blogu istražujemo što je stimming ili stereotipije, kako su povezane sa sposobnošću samoregulacije, te na koji način refleksi, funkcija vagus živca i Tomatis metode mogu doprinijeti poboljšanju ravnoteže autonomnog živčanog sustava, poboljšanju samoregulacije i smanjenju stimminga.
Što su stereotipije ili stimming kod djece?
Stimming (od eng. self-stimulatory behavior) odnosi se na ponavljajuće pokrete ili zvukove koje osoba samostalno generira. Stimming ili stereotipijie označavaju ponavljajuće pokrete ili zvukove kojima osoba sama sebi osigurava senzornu stimulaciju. Takve aktivnosti mogu uključivati lupkanje, mahanje rukama, ljuljanje ili čak stvaranje vokalnih zvukova.
Glavna svrha stimminga je često samosmirenje ili stvaranje osjetilne ravnoteže kod pojedinaca koji su preplavljeni informacijama iz okoline. Iako se najčešće spominje u kontekstu osoba s autizmom, svatko se u određenoj mjeri samosmiruje – primjerice, navike poput vrtnja kose, tapkanja nogom ili mahanja olovkom mogu se smatrati oblicima stimming ponašanja. Svatko od nas ima neke stereotipne radnje i njihova prisutnost ne mora nužno biti znak da imamo autizam, ADHD ili neku drugu teškoću. Stimming sam po sebi nije loš i ne treba ga potiskivati, no može postati problem, ako izmakne kontroli i počne utjecati na svakodnevni život.
Osobe s autizmom, ADHD-om, intelektualnim teškoćama ili one koje imaju poremećaj senzorne obrade pokazuju izraženije oblike stimminga. Djeca s autizmom mogu se koristiti stimmingom kako bi se nosila sa stresom ili previše intenzivnim osjetilnim podražajima.
Stimming i senzorna povezanost
Stimming ili stereotipne radnje se mogu manifestirati kroz različite senzorne kanale:
- Taktički (dodir) – traženje specifičnih tekstura, pritiskanje ili tapkanje.
- Gustomotorni (okus/oralni) – žvakanje, lizanje ili konstantna aktivnost u ustima.
- Olfaktorni (miris) – traženje specifičnih mirisa ili neprestano udisanje.
- Vizualni – gledanje rotirajućih predmeta, praćenje pokreta ruku.
- Auditivni – ponavljanje zvukova, slušanje iste pjesme ili dijela videa.
- Vestibularni i proprioceptivni – ljuljanje, skakanje, kružni pokreti koji uključuju unutarnje uho i mišićno-koštani sustav.
Pojedinačni oblici stimminga mogu aktivirati više senzornih sustava odjednom, što ukazuje na njegovu kompleksnost i multifunkcionalnost u regulaciji osjetilnih podražaja.
Zašto se pojavljuju stereotipni pokreti?
Samoregulacija je sposobnost upravljanja vlastitim emocionalnim, kognitivnim i fiziološkim stanjima. Kad govorimo o stimmingu, često se radi o načinu na koji pojedinci pokušavaju postići unutarnju ravnotežu. Na primjer, u stresnim situacijama, određeni stereotipni pokreti mogu pomoći u smanjenju anksioznosti i poboljšanju fokusiranosti.
Funkcija stimminga kod osobe mogu biti: smanjenje preopterećenja osjetilima, povećanje osjećaja sigurnosti i kontrole te pomoć pri reguliranju emocija. Stimming pomaže u smirivanju, organizaciji misli i smanjenju osjećaja napetosti, pružajući osobi osjećaj kontrole u nepredvidljivom okruženju.
Poboljšanje senzorne obrade svakako može pomoći u regulaciji stimminga. Kroz ponavljajuće pokrete i ritmične oscilacije, mozak dobiva potrebnu stimulaciju koja pomaže u obradi informacija. Teoriji senzorne regulacije, sugerira da se kod osoba s atipičnom senzornom obradom, osobito onih s autizmom, stimming javlja kao adaptivni mehanizam. Prema toj teoriji, ponavljajući pokreti i ritmične oscilacije omogućuju mozgu da se “ublaži” preopterećenost informacijama – time pružajući potrebnu stimulaciju kako bi se učinkovitije obradile osjetilne informacije.
U suštini, teorija senzorne regulacije sugerira da poboljšanje senzorne obrade doprinosi stabilizaciji i organizaciji informacija, što omogućuje bolju samoregulaciju i smanjenje stereotipnih radnji odnosno stimminga.
Autizam, ADHD i stereotipije
Kod osoba s autizmom i ADHD-om, stimming može biti istaknutiji oblik kompenzacije za poteškoće u regulaciji osjetilnih podražaja. Dok kod autizma stimming često služi kao način za “izolaciju” od prevelike stimulacije, kod ADHD-a može predstavljati pokušaj zadržavanja fokusa i raspoloženja.
Kod autizma:
- Pojavljivanje stimminga može biti odgovor na preplavljenost osjetilima
- Radnje su često predvidljive, što osigurava predvidljivost i sigurnost u svijetu koji se čini kaotičnim
Kod ADHD-a:
- Stimming može biti motorna manifestacija prekomjerne energije
- Pomaže u održavanju fokusiranosti kod osoba koje se bore s naglim promjenama raspoloženja i pažnje
Prepoznavanje ovih ovih ponašanja i njihovih uzroka ključno je za pružanje adekvatne podrške kroz terapiju. Integracija primitivnih refleksa može biti od pomoći.
Integracija primitivnih refleksa
Primitivni refleksi i refleksi koji se ne uklone tijekom razvoja mogu utjecati na sposobnost osobe da se samoregulira. Postoje različiti pristupi u terapiji kojima se ciljano radi na integraciji ovih refleksa, čime se poboljšava motorička koordinacija, pažnja, a time i ukupna regulacija živčanog sustava. Primitivni refleksi mogu biti “zaglavljeni” kod djece koja se suočavaju s razvojnim poteškoćama, što dodatno doprinosi pojavi stimminga.
Vagus živac igra ključnu ulogu
Vagus živac igra ključnu ulogu u regulaciji autonomnog živčanog sustava. Prema polivagalnoj teoriji moderna istraživanja pokazuju da pravilna funkcija vagus živca pomaže u smanjenju stresa i anksioznosti, što posredno može utjecati na smanjenje potrebe za stimmingom.
Polivagalna teorija koju je iznjedrio dr. Porges pruža novi pogled na to kako aktivacija vagus živca može biti terapijski potencijal u regulaciji stresa. Terapija koja potiče funkcioniranje vagus živca može pomoći u uspostavljanju ravnoteže te smanjiti pretjeranu stimulaciju koja izaziva stimming. Ova teorija prikazuje kako autonomni živčani sustav, koji kontinuirano komunicira sa središnjim živčanim sustavom, reagira na signale iz okoliša i unutarnjih tjelesnih organa. Također, naglašava vezu između autonomnog živčanog sustava i društvenog ponašanja, ističući da, ovisno o tome osjećamo li se sigurno ili ugroženo, naš mozak aktivira različite neuralne mreže koje oblikuju naša iskustva, emocije, misli, percepciju pa tako i ponašanje.
Tomatis metoda može pomoći u smanjenju stereotipija
Tomatis metoda je inovativna, neinvazivna terapija koja stimulira slušne putove, a time i cjelokupno funkcioniranje mozga. Tomatis terapija može pomoći u:
- Poboljšanju samoregulacije:
Poticanjem integracije osjetilnih informacija, Tomatis metoda može pomoći u umirivanju preopterećenog živčanog sustava. - Smanjenju stereotipija:
Kroz ciljanu stimulaciju, moguće je poboljšati komunikaciju između različitih dijelova mozga, što može rezultirati smanjenom potrebom za stereotipnim pokretima. - Podršci osobama s autizmom i ADHD-om:Poboljšana obrada osjetilnih informacija i bolje usklađivanje refleksa doprinose ukupnoj ravnoteži, čime se smanjuju poteškoće u ponašanju.
Tomatis metoda, u kombinaciji s terapijama usmjerenim na integraciju refleksa i stimulaciju vagus živca, pruža dodatnu podršku u regulaciji živčanog sustava. Takva komplementarnost rezultira sveobuhvatnijim i dugoročnijim terapijskim učinkom, osobito kod osoba s neurološkim ili razvojnim poteškoćama.
Stimming ili stereotipne radnje često su način na koji osobe s autizmom, ADHD-om ili onima koji imaju poteškoće u samoregulaciji kompenziraju preplavljenost osjetilima. Integrirani pristupi koji uključuju razumijevanje refleksa, aktivaciju vagus živca (nervus vagusa) te primjenu terapijskih metoda poput Tomatisa mogu doprinijeti smanjenju stimminga i poboljšanju kvalitete života.
